Zar u njima više
ni radosti nema?
Zar su njihova jutra
tamna i bez sunca?
Gle njihovim pticama
na grani se drijema!
Gdje li se to sada
njihova mladost nalazi?

Gdje su ti dani
kao u bajci?
Kada su i oni……
Sanjali da imaju oca
Da poskoče u naručje majci
a ne da žive životom domca.

Zašto se rađaju
kao slijepi na svijet?
Kad su bez majke
kao bez očiju!
Gdje su te ruke
nježne kao cvijet?
Da ih vječno
grle i miluju?

I zato samo jedna
poruka roditeljima:
Da ne rađaju djecu
bez razmišljanja više,
ako ona cvjetaju
u tuđim vrtovima
ako ih umjesto sunca
pošaljete u postelju kiše.

Branko